Kako ovo pisanje pomaže da izbacim negativnu energiju iz sebe.. usmjerim se na ove riječi, na ovu tipkovnicu, i tako nastane još jedan post u nizu...
Inače-ovih dana nisam baš najbolje... Ma moglo bi se reći nisam nikako... Ništa ne ide onako kako treba, ja još uvijek pokušavam držati sve sređeno u glavi...s nadom da će biti bolje idem dalje, trpim, gledam, šutim i smijem se ... Jao, kako taj smiješak pomaže, ali ponekad toliko ubije u pojam, da se ne može opisati. Gledam čovjeka, smiješak mu od uha do uha. Stvarno bi svatko pomislio da ima savršen život bez problema, no upravo ispada suprotno... Pogledam ga u oči i skužim neku tjeskobu, neku tugu koju skriva. No ne razumijem, zašto? Zašto ju skriva, zašto ju ne podijeli s nekim, zašto muči sam sebe držeći to unutra? To nije dobar način. To ubija. Jer kad se takvoj osobi sve skuplja i skuplja, ona to drži, ne priča o tome, dođe do trenutka kada više ne može. I što tada? Tada pukne... Iskali se na krivim ljudima, izgovori krive riječi, na krivi način. I tada je više nitko ne može shvatiti. Smatraju da glumi jer su svi mislili da se odlično osjeća, da nema problema, ujedno ni razloga za takve ispade.
E onda ljudi ko' ljudi, okrenu leđa.
Ta pokvarenost, ta oholost. To gledanje samo na sebe, ne zanimanje za druge... To je čovjek... To smo mi, nažalost. Ne znam kako će to kasnije izgledati, u što će se neke osobe pretvoriti, kada već sad postaju pokvareni. Već sad sa svojim sitnim godinama, ne gledaju na nikoga, ne pomažu. Ne pokušavaju se zbližiti s ikim, ne pitaju u čemu je problem, ne nude pomoć. Zatvore oči, dignu glavu i prave se da ništa ne vide. Ne vide čovjeka u kutu dok plače, dok svojim očima zaziva pomoć. Ne žele vidjeti... Ali zašto? Zašto postoje takvi ljudi? Zašto ne pokazuju nimalo ljudskosti?
Kad smo bili mali, kad nismo znali ni pričati, stalno smo pitali- "Zašto ovo? Zašto ono?". I sad, kad smo proživjeli nešto svog života, još uvijek se pitamo. Zašto? Nažalost, ne postoje odgovori...
Koliko god se svi trudili, ne možemo ih naći. Samo se sami trebamo zapitati, sagledati stvari sa svojih stajališta, uvidjeti dobro i zlo, naći razliku i stvoriti sam sebi odgovore koji to odgovaraju, ali da su i prihvatljivi. Nije dobro uvijek sanjati, i živjeti u nekom filmu. Treba osjetiti život i njegove muke. I male i velike... Pripremiti se za dalje...
Eh da... Sve što nas trenutno muči,trebali bi prebroditi.. ostaviti iza sebe. Nasmiješiti se i samo se sjetiti da je sve to prolazno, da je ovaj život samo jedan i da ga ne treba potratiti na gluposti, i takozvane probleme koji se daju riješiti jer ne postoje neriješivi problemi. Sve se da srediti, bar donekle...
Zato molim smiješak i nema zamaranja s glupostima. Treba moći i znati uživati- bar to nije teško. Radite ono što volite, ili nađite nešto, još bolje nekoga- da volite. Sve je lako kad je vjera i volja snažna. .. SVE SE MOŽE-KAD SE HOĆE..
Inače-ovih dana nisam baš najbolje... Ma moglo bi se reći nisam nikako... Ništa ne ide onako kako treba, ja još uvijek pokušavam držati sve sređeno u glavi...s nadom da će biti bolje idem dalje, trpim, gledam, šutim i smijem se ... Jao, kako taj smiješak pomaže, ali ponekad toliko ubije u pojam, da se ne može opisati. Gledam čovjeka, smiješak mu od uha do uha. Stvarno bi svatko pomislio da ima savršen život bez problema, no upravo ispada suprotno... Pogledam ga u oči i skužim neku tjeskobu, neku tugu koju skriva. No ne razumijem, zašto? Zašto ju skriva, zašto ju ne podijeli s nekim, zašto muči sam sebe držeći to unutra? To nije dobar način. To ubija. Jer kad se takvoj osobi sve skuplja i skuplja, ona to drži, ne priča o tome, dođe do trenutka kada više ne može. I što tada? Tada pukne... Iskali se na krivim ljudima, izgovori krive riječi, na krivi način. I tada je više nitko ne može shvatiti. Smatraju da glumi jer su svi mislili da se odlično osjeća, da nema problema, ujedno ni razloga za takve ispade.
E onda ljudi ko' ljudi, okrenu leđa.
Ta pokvarenost, ta oholost. To gledanje samo na sebe, ne zanimanje za druge... To je čovjek... To smo mi, nažalost. Ne znam kako će to kasnije izgledati, u što će se neke osobe pretvoriti, kada već sad postaju pokvareni. Već sad sa svojim sitnim godinama, ne gledaju na nikoga, ne pomažu. Ne pokušavaju se zbližiti s ikim, ne pitaju u čemu je problem, ne nude pomoć. Zatvore oči, dignu glavu i prave se da ništa ne vide. Ne vide čovjeka u kutu dok plače, dok svojim očima zaziva pomoć. Ne žele vidjeti... Ali zašto? Zašto postoje takvi ljudi? Zašto ne pokazuju nimalo ljudskosti?
Kad smo bili mali, kad nismo znali ni pričati, stalno smo pitali- "Zašto ovo? Zašto ono?". I sad, kad smo proživjeli nešto svog života, još uvijek se pitamo. Zašto? Nažalost, ne postoje odgovori...
Koliko god se svi trudili, ne možemo ih naći. Samo se sami trebamo zapitati, sagledati stvari sa svojih stajališta, uvidjeti dobro i zlo, naći razliku i stvoriti sam sebi odgovore koji to odgovaraju, ali da su i prihvatljivi. Nije dobro uvijek sanjati, i živjeti u nekom filmu. Treba osjetiti život i njegove muke. I male i velike... Pripremiti se za dalje...
Eh da... Sve što nas trenutno muči,trebali bi prebroditi.. ostaviti iza sebe. Nasmiješiti se i samo se sjetiti da je sve to prolazno, da je ovaj život samo jedan i da ga ne treba potratiti na gluposti, i takozvane probleme koji se daju riješiti jer ne postoje neriješivi problemi. Sve se da srediti, bar donekle...
Zato molim smiješak i nema zamaranja s glupostima. Treba moći i znati uživati- bar to nije teško. Radite ono što volite, ili nađite nešto, još bolje nekoga- da volite. Sve je lako kad je vjera i volja snažna. .. SVE SE MOŽE-KAD SE HOĆE..
Nema komentara:
Objavi komentar