Tko sam ja da drugima sudim? Taj život...
Ponekad ubija. Nemam problema, živim slično drugima, bezbrižno, imam briga koje zapravo i nisu prave brige i pravi problemi. Pomislit će drugi, zaboli nju, šta se ona ima javljat drugima onda, šta im ima govorit svoje navodne probleme... Ima se pravo samo smijati i šutjeti. Pomislim si da je možda stvarno ponekad tako. Zar se ja stvarno ne bi trebala požaliti? Zar bi stvarno trebala šutjeti i trpiti? Zar je to problem?
Ja ne kažem da ja nemam nikakve sitnice što me muče, no gledam druge, gledam njih kako se pate, kako propadaju od briga, kako im nije lako prolaziti to što prolaze. Da polako već lude, da više ne znaju što sa sobom. A sad tu dolazi moj problem, što ja to ne mogu gledati. Što ja moram pomoći, što se moram uvući u to toliko da ispada da sam već dio toga. I onda se zamaram i ubijam. Nije lako, no ne znam zašto uvijek tako bude, uvijek se nađem na krivom mjestu, uvijek sa krivom osobom...u krivo vrijeme..
Ja želim pomoći... Želim zagrliti... Poljubiti... Volim kad mi se netko nasmijaši i kaže: "Dobro sam. Mogu ja to." Jer svatko može prebroditi svoje patnje i probleme. Treba se uvjeriti da može, a ne čovječe, odustati. Reći da ne može, ili još gore da neće! A ne...to ne volim.. To je bježanje. A kamo možeš stići ako bježiš od problema? Nikamo. Samo možeš otići korak nazad. A to nije pravi izlaz, tj. to nije nikakav izlaz...
Često mi se vrte drugi po glavi, smišljam kako da im priđem, kako da im kažem da će biti dobro. Bojim se da će me pogledati i reći da se maknem. Da mi neće povjerovati. Bojim se da će ih to još više baciti na dno. Bojim se da će pomisliti da izmišljam, da to govorim samo tako bezveze, a ne radi njih. A ne radi toga što mi je stalo do njih, što ih ne želim gledati takve. Što ne želim da mi govore da je dobro, a znam da nije. Zašto se ne otvoriš, ne kažeš, probaš s drugima proći kroz to.Treba se izboriti .. Ako ne zbog drugih, onda zbog sebe. Znam da postoje stvari koje se ne mogu prijeći, koje te prate stalno. No olakšaj si na bilo koji način, ne daj se da te sve spušta, ubija. Da postaneš ogorčen na sve oko sebe, naprotiv, otvori put do svoga srca. Bar nekome koga voliš. Ne mogu gledat druge dok padaju. Moram pružiti ruku... Makar me povukla dolje. Makar mi to bilo zadnje...
Život je jako težak,pogotovo ako imaš neki problem,ali ja ne želim odustati-jer sve se može riješiti..za sve mora postojati neko riješenje..zato uvijek nastavim dalje... Kako god bilo, što god drugi misliti.. govorili.. I dalje se smijem... VOLIM.... LJUBIM... i dalje vjerujem u bolje sutra..
Ovim pisanjem se ispucam, lijepo kažem što mi je na pameti i bude mi bolje... Nije mi u interesu srati ovdje i glumiti da sam netko i nešto drugo, kad nije tako. Sve ove riječi su dio mene, ovaj cijeli blog sam ja... I zato ne mogu doći reći da je sve odlično, da su svi super, da je svijet sjajan.. bajan.. kad nije tako. Lagala bi onda i vama i samoj sebi. A to onda nisam ja... To neću. Pisat ću što mi dođe, a ne nešto samo da bi se drugima svidjelo. Neki to ne shvaćaju. Jao neki su još uvijek naivni, još uvijek djeca koja ne shvaćaju ozbiljnost ovog svijeta... Ali doći će i njihovo vrijeme. .. :)
Nema komentara:
Objavi komentar