Život brzo prolazi...
Okreneš se, pogledaš iza sebe, a već je toliko toga ostalo iza tebe... Toliko ljubavi si pružao, toliko si riječi izgovorio, toliko si dodira priuštio. Ponekad se zapitamo, da li smo sve napravili najbolje kako smo mogli? Naravno da nismo, jer ne bi bili ljudi da sve radimo savršeno... Nismo mi savršeni, a naš život još manje...
Puno toga nas je pogodilo. Toliko toga je zaboljelo. Bilo je teških trenutaka. Onih kojih se ne želimo ni prisjećati. Ni pomišljati kako smo se osjećali tada, koliko nam je tuga srce gađala. A opet znamo da smo se i smijali. Da smo se radovali glupostima, da smo provodili vrijeme najbolje kako smo mogli...s prijateljima ispijali kave,tračali,nekad se i opijali...
Bilo je krivih riječi. Krivih postupaka. A opet, toliko toga što je drugima uljepšavalo dan, pa i život. Možda smo napravili nešto što je nekoga razveselilo, a istim tim postupkom smo nekoga i spustili na zemlju. Mogli bi o tome razmišljati do sutra, no da li ima svrhe? Možemo li u ovom trenutku vratiti vrijeme i ispraviti ono što smo učinili? Naravno da ne. Niti ćemo ikada moći.. Jednostavno, trebamo biti zahvalni što imamo još jedan novi dan..Što smo tu okruženi ljudima, nasmijani..što smo živi...
I kada pomisliš da si sve sredio u životu, nešto se ispriječi na putu, to je to što mi živimo, to smo mi...
Često nezadovoljni time što smo tu, postoje trenutci u kojima zahvaljujemo svojim majkama što su nam priuštile da dišemo, da hodamo po ovom tlu i da živimo. U boli ili sreći, moramo biti zadovoljni što su nam podarile život, što su nam dopustile da se dokažemo. Nije svakome život pravac oko kojeg cvate cvijeće, većini je život samo krivulja obrasla trnjem. Misleći da nikome ništa ne značimo, varamo se.
Naši prijatelji nas vole trebamo im biti zahvaliti što su tu, što nam uljepšavaju život svakim danom ... Njihove riječi nas ožive,njihov osmijeh nas podigne... Oni su uvijek tu,zbog takvih ljudi treba živjeti...treba voljeti svaki novi dan..treba vjerovati u bolje sutra...
Nema komentara:
Objavi komentar