Misli nam često lutaju...ali trebale bi se nekad i vratiti... :)Život ide dalje. Kako samo brzo teče, ne stignem se ni okrenuti,a još jedan dan završio. Još sam jedan dan manje na ovom svijetu. Boga pitaj kada će doći moje, tvoje ili bilo čije vrijeme da se makne odavde. Kad samo pomislim da se to može dogoditi u bilo kojem trenutku bilo kojoj osobi. Stvarno me to uplaši, užasno me uplaši. Jednostavno je sve tako nepredvidivo, jednostavno je sve moguće, i ono najgore i ono najbolje...
Onako, gledam oko sebe, i vidim toliko različitih ljudi. I slušam toliko različitih priča, i stvarno se pitam kako je moguće da nas je toliko ovdje, a svatko da je poseban na svoj način... Često od mnogih čujem da bi radije da mogu živjeti na nekom drugom planetu, da nisu ovdje gdje se nalaze. Da bi se najradije maknuli i možda živjeli na Mjesecu. Ili bi možda radije letjeli po Marsu. Ah sve je to jedna velika maštarija, jer svi znamo da smo tu gdje jesmo, i da se ne možemo maknuti odavde. Istina, nikad ne znaš što se može dogoditi, jer ne bi se čudila da jedan dan cijeli naš svijet doslovno pukne i nestane, jer kako smo krenuli s našim životima i ponašanjem, sve je moguće. Da mi je netko rekao kada sam bila manja da postoje ljudi koji bi jednostavno išli ubiti svoje dijete, svoju majku, svoju ženu, rekla bi da to ne postoji kod nas. Još dan danas ne shvaćam mozgove takvih ljudi, jednostavno mi nije jasno što dođe takvoj osobi u glavu, što joj se dogodi? Zar je toliko ogorčen na nešto, na nekoga da ide takvo nešto užasno počiniti? Nikad to neću shvatiti...
Jer kao što sam već rekla, možemo samo nestati odavde, još gore, netko nama blizak može nestati. No što me muči, što me navodi na razmišljanje? Na primjer osobe koje mi nisu toliko bliske.. osobe s kojima dijelim i provodim kojih sat vremena tjedno možda na kavi.. ili osobe s kojima progovorim tri riječi tjedno. Zašto one? Pa jednostavno slušam neke osobe koje uporno pljuju po drugima, ili im pričaju iza leđa, a onda dođu kod njih i nasmiju se s njima i pričaju kao da su si najbolje na svijetu. Istina, to možda je dvoličnost, no ponekad kažu da je bolje šutjeti i držati to u sebi. I onda me neke izjave iznenade. Ljudi se povesele tuđoj nesreći. Ne razumijem ja to. Kako se možeš veseliti kada netko dobije nešto što nije zaslužio? Ma opet i da je to zaslužio čemu biti takav? Jer zašto se smijati nekome ako ti ništa u životu strašno nije napravio. Zašto se radujemo nesreći koja se dogodi nekome tko nam nije drag ,zašto se radujemo ako nekome ne ide baš u životu, ili kada mu se nešto loše dogodi? Čemu to? Zašto postoji tolika mržnja???
Svaki tren se takvo nešto može dogoditi i nama.. u svakom trenutku postoji mogućnost da i mi "padnemo"- samo da se nikad više ne dignemo... Jer obično se takvo nešto dogodi ljudima koji se vesele tuđoj nesreći..
Nije sramota pasti-sramota je ne ustati se...Bilo bi jadno kada bi mi odustali od nečega ili nekoga jer nam možda prvi pokušaj nije bio bajan i sjajan..
Jer vjerujem da je stvarno bezumno izgubiti vjeru ako nam jedna molitva nije uslišena. Odustati od svih svojih snova ako nam jedan san nije ostvaren. Odbaciti svaku mogućnost da budeš sretan ako nisi uspio u prvom pokušaju...
Bezumno je mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn....
Nema komentara:
Objavi komentar