Tog dana(23.7.2006) se napokon desilo što je trebalo. Nakon predivne večere,prelijepog razgovora i osmijeha koji mi nije silazio s usana-mogu reći da sam se po prvi put nakon toliko godina osjećala lijepom,pametnom,duhovitom
Nakon što me dopratio do stana,u glavi sam imala neki pritisak,osjećala sam nešto ali ujedno nisam htjela da mi se ova večer završi,pa sam ga pozvala u stan na piće....
Vjerojatno jer je u stanu opuštenija atmosfera ,počeli smo pričati o našim životima.. Nikada se nisam povjerila nekome,kao njemu tada...Možda je kriv alkohol,možda nemoć u meni,možda želja da se konačno isplačem,a najviše od svega mislim da je bio strah. Strah jer sam predosjećala da zna o meni samo najgore stvari .Ispričala sam mu lošu stranu svog života.Kada je čuo moju priču prvo me gledao par minuta,najtužnijim pogledom,a onda je ustao,zagrlio me i rekao da nikada,nikada više neću pustiti suzu ,jer on to neće dopustiti...
Bože,kako sam se tad osjećala.I nije me bilo stid plakati.Ali kao što sam već napisala mogla sam predosjetiti da će reći nešto što je čuo o meni (naravno loše). Nije bilo druge nego da mu ja sve sama kažem..Počela sam pričati o alkoholu,izlascima,o dečkima,ali na jednom sam zastala.Shvatio je da nešto nije uredu i rekao da slobodno nastavim..Njegovi zagrljaji su mi davali snagu da pričam,da mu sve priznam..Tako sam i napravila..Rekla sam mu da postoji jedan velikiii problem u mom životu,a da je to jedan dečko kojeg sam stvarno nekad voljela,ali koji ne razumije riječ ljubav..kojem se sve svodi na vrijeđanje.. Pitao me želim li da on riješi stvar s "Kretenom",ali sam rekla da je bolje da to sama učinim..Jer nisam htjela da se "anđeo miješa s vragom"..Dani su prolazili,a ja nisam ništa riješavala..To ga je zasmetalo-iako nije htio priznati..Njegovo ponašanje mi je pokazivalo da riješim sve s "kretenom"da bi mi mogli uživati..I napokon sam se odlučila to i napraviti..Dogovorila sam kavu i sve rekla (dečku zbog kojeg nisam znala što znači riječ ljubav,sreća).Kad je čuo da sam napokon skupila snage da ga odbijem i suprotstavim mu se,poludio je..i pitao me JESAM LI NORMALNA...Znam li šta je sve učinio za mene,a ja se kurvam i da sam zaslužila da me ubije.Nasmijala sam se i rekla-Ako si ti nešto učinio za mene,kako ćeš nazvati ono što sam ja radila za tebe?Jesi li svjestan koliko sam se ponižavala,patila,bila jadna,zbog koga??Nisi vrijedan da ti ime izgovorim,kamoli šta drugo.Ostao je zaprepašten,gledao me tako u šoku nekoliko trenutaka i naravno digao ruku.Vene su mu od ljutnje nabubrile po cijelom licu.Zacrvenio se,a pogled mu je bio tako zloban da sam stvarno pomislila da bi me mogao ubiti.
Da si bio imalo pametniji ovo se ne bi desilo jer ti već neko vrijeme pokazujem da neću ovako.Ali ti to nisi htio shvatiti.Ja te ne volim,već dugo zapravo,ali barem ti je sada jasno da ne želim ništa imati sa tobom.Ne želim te više u svom životu,ne želim pomisliti na tebe,čuti tvoje ime,bilo šta vezano za tebe.A budeš li mi dosađivao,prijavit ću te policiji.Nisam mogla vjerovati da sam to izgovorila, riječi koje ću pamtiti do kraja života. I osjećala sam se tako vrijednom i ponosnom.A onda je bez riječi ustao i na vratima samo rekao:Vratit ćeš se ti meni,na koljenima,kurvo. Ništa mi nije bilo važno,znam samo da sam uživala u zagrljaju koji mi je tada bio tako potreban.Taj dan smatram novim početkom. Prilikom koju sam tako dugo čekala... Od toga dana (23.7.2006) mi se život preokrenuo samo na sretne dane..obožavam svog dečka.. I sad napokon znam što je to LJUBAV,SREĆA...
Trudit ću se da nam svaki dan bude kao svi dosada-i znam da ćemo biti (kao i što već jesmo) najsretniji i najzaljubljeniji...baš kao mala djeca...
Nema komentara:
Objavi komentar