Da li se sjećaš one noći davne,
Dali se sjećaš naše klupe stare?
Živjeli smo samo jedno za drugo,
Noćima pričali dugo... dugo.
Zakleli smo se na ljubav vječnu,
Željeli ništa, samo sreću.
Drugi su nam se smijali, rugali..
No mi ih uopće nismo slušali.
Da smo zajedno jedino je bilo važno,
Znao si me grliti noćima snažno.
Mjeseci su nam prolazili kao minute,
Rješavali smo skupa sve nevolje i muke.
Tada je došla ona i uzela te od mene,
Ja sam za te postala djevojka iz sjene.
Sve si zaboravio u jednome trenu,
Naše dane i našu ljubav vječnu.
Ti si ljubio nečije usne druge,
A ja plakala noćima od tuge.
Uspomene i dalje čuva srce moje,
Tuguje i pati od izgubljene ljubavi tvoje.
Ipak sam te voljela i nek ti u životu vlada sreća..
Meni su ostala samo sjećanja i neostvarena ljubav vječna.
Nema komentara:
Objavi komentar