petak, 17. srpnja 2009.

Zašto baš ja??? :(

Kada Vam se liječnik obrati s poznatom izjavom : Nažalost, naše sumnje su potvrđene, bolujete od... (svejedno koje bolesti) reakcije su nam uvijek burne. Preplavljuje nas osjećaj maksimalne ranjivosti i neizbježno pitanje : Zašto baš ja? Tako je i mene jučer život "ošamario"..

Moje emocije kada mi je doktorica dijagnosticirala bolest bile su izuzetno zastrašujuće..Od jučer sama sebi ponavljam da suočavanje s tim problemom, prihvaćanje i borba s njim su jedan od bitnih faktora u uspješnom provođenju terapije. Nevjerica, strah, ljutnja, emocionalna uznemirenost, gubitak kontrole, krivnja, usamljenost, tuga i depresija postaju dio svakodnevice...

Najlakše je ne vjerovati postavljenoj dijagnozi, lažno se uvjeravati da nam nije ništa, međutim takvim neprihvaćanjem istine radimo protiv sebe - jer u većini slučajeva bitna je pravovremena terapija. Važno je da Vam obitelj ili prijatelji pomognu da se suočite s prvim šokom i da Vam pomognu skupiti što više informacija o Vašoj bolesti...nadam se da su i moji prijatelji uz mene,jer sama ovo neću moći podnijeti...Od jučer imam masku na licu koja prikriva moju bol,tugu i strah nekim umjetnim osmjehom i zajebancijama.. Život mi se promijenio u sekundi,postala sam neka druga osoba...iako se negdje u sebi trudim ne mijenjati se -nažalost ne ide mi baš...jednostavno borim se sama protiv sebe...iako shvaćam da iz ove kože ne mogu pobjeći...

Sama riječ bolest budi strah u meni. Što će se samnom dogoditi? Da li ću preživjeti? Da li bolnica raspolaže potrebnim ljekovima? Da li ću imati dovoljno novca za kvalitetno liječenje? Da li ću imati snage za tu operaciju? Da li postoji mogućnost da nekad imam djecu? Ljubav, razumijevanje i podrška su bitni za smirivanje i to je ono što mi je sad najpotrebnije...
Ljutnja me obuzima svaki put pri pomisli : Zašto baš ja? Zašto se morao razoriti moj život, tijelo..
Jučer sam shvatila da je ipak zdravlje najbitnije na svijetu...Žao mi je jedino što sam prvo morala čuti kako samnom nije sve ok..da bi tek tad shvatila da čovjeku ipak zdravlje treba biti na prvom mjestu..

Znam da sam se možda počela ponašati malo čudnije nego inače,ovim putem se ispričavam svima koje sam povrijedila i poručujem im da shvate da je:
Razumljivo da u takvim teškim trenucima želim isključiti sve i svakoga. Iako znam da je podrška dragih nam osoba jako, jako bitna... Pozdrav svima...

Nema komentara:

Objavi komentar