Koliko ustvari uistinu vjerujemo svojim osjećajima? Neke stvari u životu su dosta jednostavne. Nešto vidimo, nešto čujemo i onda prema tome stvorimo neko mišljenje. Ono što smo vidjeli ili čuli, ne može nam nitko uzeti... Ili možda može. Te stvari su s nama od rođenja... navikli smo ih i koristiti na svoj način... navikli smo na njih.... Ali šta je s osjećajima? Ako nešto osjećamo prema nekome, s njim ili prema njemu. Ako se dobro osjećamo u nečijem društvu ili ako jednostavno ne vjerujemo nekom... koliko vjerujemo svojim osjećajima... Ponekad neke stvari pripisujmo intuiciji... ali možda je to neki nama nepoznat osjećaj koji smo razvili i koji podsvijesno upravlja nama. Ponekad s nekim ljudima razmišljamo isto... ponekad nekim ljudima koje kratko znamo spremni smo povjeriti puno više. Zašto smo takvi? Zbog čega se tako ponašamo iako nam ponekad oči i uši govore drugačije? Zanimljivo je da kada se s nekim družiš, pokupiš od njega neke poštapalice, neko podsvijesno ponašanje. Ili opet je to prilično jednostavno... ponašamo se onako kako smo vidjeli da se naše društvo ponaša? Možda smo s nekim ljudima jednostavno povezani.. Razmišljamo na isti način kao i što govorimo istim jezikom. Možda povezanost s ljudima nije samo na fizičkoj razini... možda je ona na psihičkoj puno važnija. I onda... kada se nađe zajednički jezik... zajednički nazivnik... možda se jednostavno dogode neke stvari u kojima prepoznamo svoju "emocionalnu vrstu". Nekada nevidljivu prostim okom, ali na dubljoj i možda važnijoj razini... veoma vidljivu... Koliko je to svjesno ili nesvjesno... koliko je to nekom jasno... nije bitno.. to se dogodi. I onda neki, na izgled nespojivi parovi budu zajedno... a neki tako "savršeni" parovi nemaju zajednički jezik... Možda je potrebno da obratimo pozornost na osjećaje... na znakove... da gledamo na malo drugačiji način. Možda je potrebno da slušamo sebe... tamo duboko... da poslušamo i razmislimo... Možda bi nam svima bilo punooo drugačije...
Nema komentara:
Objavi komentar