subota, 25. srpnja 2009.

Kada misliš da ti je svijet okrenuo leđa..pogledaj bolje jer možda si ti okrenuo leđa svijetu:


Stvari se vraćaju natrag... Vraćaju se na mjesto...- Ponekad.. No izgubi čovjek tu vjeru i nadu da je sve stvarno tako, zaglave u problemima i misle da su nepokretni, da nemaju izlaza niti snage za dalje. Kao što kad čovjek učini neko dobro, jednom će mu se i to vratiti u lijepom smislu, no isto tako i onima koji su zli sve će se vratiti i sve naplatiti, triput gore. Hvala Bogu da postoji još ponegdje neka pravda iako je i toga sve manje i manje, nažalost... No jedan je čovjek ne može sam uvesti među sve ljude, ne može sve to promijeniti, uništiti zlo i postići da je svuda oko nas dobro. Onaj koji tako razmišlja, nažalost grdno se vara, jer nije svijet tako jednostavan. Razmišljala sam o tome da li je bolje biti u životu pesimist ili optimist? Nisam pronašla baš neki dobar i pravilan odgovor. Koji je zaključak? Nema ga. Pitam se prolaze li bolje ljudi kojima je sve u životu odlično, koji ustvari ne žele otvoriti oči i pogledati svijet onakav kakav je, ili oni kojima je sve to jasno i koji to čak pokušavaju promijeniti? Ponekad je bolje staviti naočale na oči i praviti se da se ne događaju sranja i da nas ne okružuje samo zlo. No postoji trenuci u životu kada ih treba skinuti i kada sve treba prihvatiti onakvo kakvo zaista i je. Čovjeku, skinuvši te naočale, pada u vodu sav taj "savršeni svijet" kakvim ga je on smatrao. Pomisli da možda ne može protiv toga, pada u kušnju da se vrati u svoj lagodni život praveći se glupim, no ne smije. Od malena, od mladosti, treba se privikavati na probleme, treba se znati s njima suočiti, a da ti na pamet ne padaju razne stvari. Mladima je teško, mnogo je onih koji pate, koji ne mogu dalje, no oni će se kasnije znati izboriti i izvući iz svega. Oni su jaki... Snažni.... I zato se ne treba prepuštati da te život odnose k vragu, da ti padne na pamet da se okreneš od svega, zatvoriš oči i ne budiš se. To nije potrebno ma kako sve crno oko tebe bilo. Možda je sve savršeno, samo što iz krivog kuta gledaš, stoga otvori oči i promotri sve još jednom, pojavit će se zraka sunca i nade. Samo si ne dopuštaj da se zatvoriš u sebe i ne dopuštaš drugima da ti pomognu, jer ljudima sa strane je još teže kada te moraju takva gledati, samog i napuštenog, dok ti ne dopuštaš ikakvu pomoć. Ipak će uvijek najbolji lijek za sve biti druženje s frendovima, smijeh i zezancija. Baš u tim trenucima čovjek sve uspijeva zaboraviti i uživati. Što je loše u tome? Ništa jer ipak su oni tu za to da ti pomognu i da te usreće. Zato treba biti sretan i zadovoljan. No ja se zamaram s glupostima, to mi je mana, i ubija me to- doslovno. No mijenjam se, promijenit ću to i sve me strah da sve to ne radim radi sebe već radi drugih, radi bližnjih, radi onih koje volim, da bi njima bilo bolje. Ne želim da itko pati u mojoj blizini, znam da to nije jednostavno, no pokušavam pomoći kako god znam, makar to samo bila molitva i nada da će biti dobro, ako već ništa drugo ne mogu učiniti. Ne želim im stvarati još jedan problem, ne želim nikome biti na teret. Ne želim da dođe do toga da se moj prijatelj uhvati za glavu kada mu idem pričati probleme. Ne želim biti naporna. Ne želim puštati suze pred drugima. Ne želim biti toliko osjetljiva i osjećajna. No polako, to sam ja.. ali držim sve to u sebi, nasmiješim se i svima je dobro... Idemo dalje jer se stvari vraćaju... TKO TEBE KAMENOM-TI NJEGA KRUHOM...JEDNOM ĆEŠ VIDJETI DA SE ISPLATILO...

Nema komentara:

Objavi komentar