Kako je lako drugima davati savjete, a tako je teško sam ih se pridržavati... Ne mogu reći da sam nesretna u životu. Ne mogu reći da sam usamljena. Ne mogu reći da mi nešto nedostaje.
Živim neki život.. na kojem bi mi možda neki zavidili ...
Svi smo mi ljudi neki igrači. Svi igramo svoje "utakmice"... Netko voli pobjedu, netko stalno gubi, a netko voli igru... I onda u životu, ako smo sretni, nađemo dostojnog protivnika. Nekoga tko nam može govoriti o igri, o porazu ili pobjedi. Nekoga koga volimo ili nekoga tko nas voli. Igramo protiv raznih timova, vidimo tko nam odgovara i taj tim ili osoba, nam postane opsesija... Zato što nije stvar u pobjedi ili porazu, stvar je u ravnopravnoj borbi. Kad imaš dovoljno materijala za usporedbu možeš reći što je dobro, što je loše, što ti treba, a što ne želiš...
I ponekad, čovjek stvarno sebi mora postaviti ciljeve... neke kojima će težiti.
Ponekad se pitam kakve stvari treba da budu. Jesu li planovi različiti za razne ljude? Da li sami krojimo svoju sudbinu ili je to samo niz slučajnosti kojima se dovedemo u neku situaciju? Imaju li sve"dobre cure" uvijek one "dobre,najbolje dečke"..
Kada gledamo "djecu"- zaljube se sa osamnaest, misle da je to za cijeli život...A kada prekinu..budu tužni... umiru od boli...Kada gledamo neke malo starije-nezadovoljni su sobom..Sve u svemu uvijek tražimo još i još...nikad nismo zadovoljni s onim što imamo...
I stvarno-život se ne sastoji od broja udisaja, nego od broja trenutaka koji ti oduzmu dah.
Možda je svatko osuđen na svoj put i bez obzira što napravimo dobijemo samo ono što je nama namjenjeno...
Nema komentara:
Objavi komentar