U cijeloj svojoj jačini, ovih dana se osjećam praznom,usamljenom,slomljenom... Neki dan mi je jedan kolega rekao da mi se divi koliko sam jaka,koliko imam pozitivnog razmišljanja u sebi i kako znam dati dobar savjet...Hvala mu od srca,ali nisam jaka-ovih dana pogotovo.. Nisam, ne... Samo se trudim... Jaka sam u trudu... Pucam, polako u sebi.. Glavom mi tutnji tisuću misli...A sve su negativne.. Misli koje potiskujem danju... Misli koje se bude noću.... Provela sam divnu večer s ljudima koje volim...-ni to ne pomaže.. Gledam djecu koja trčkaraju oko mene... Opušta me njihov smijeh...
Kod mene ne pomaže ni spavanje koje bi trebalo poboljšavati i omogućiti jasnije razmišljanje...
Ovih dana ne vjerujem u to da čovjek nakon buđenja dođe do kvalitetnog rješenja..
U meni je bezbroj pitanja zadnjih dana-kako početi raditi na svom problemu..kad ne vidim nikakvo pametno rješenje,kako naučiti svladati negativne emocije,kako i kome se povjeriti,jel ovo možda samo neka mala faza..ili depresija...,dali da budem svjesna da nisam sama i da nijedan problem pa tako ni ovaj moj nije nerješiv...
UVIJEK SAM ZNALA SVIMA REĆI-Koliko god vam se vaš problem činio težak, uvijek budite sigurni u to, kako nijedan problem nije nerješiv i da uvijek postoji izlaz i osoba kojoj ćete se moći povjeriti. Ako smatrate da vaši roditelji nemaju dovoljno vremena za vas, da su vam prijatelji okrenuli leđa uvijek postoje neke osobe koje vam mogu pomoći. Ima ljudi kojima je stalo do vas, jer samo oni ljudi koju su smireni, staloženi i voljni saslušati druge mogu pomoći takvim osobama..
A sad sebi ne znam i ne mogu pomoći...ŽIVOT STVARNO NEKAD ZNA BITI OKRUTAN...
Zato ja uvijek govorim-ŽIVOT JE ŠKOLA--u ovom slučaju..život je škola bola...
A valjda će biti bolje...ne odustajem od vjerovanja u bolje sutra...
Nema komentara:
Objavi komentar