Ono što nas čini ljudima i ono što nas određuje je naša sposobnost učenja iz vlastitih iskustava... I nije bitno da li su ta iskustva pozitivna ili negativna... Bitno je ono što zaključimo iz tih iskustava... Bitan je rezultat koji dobijemo...
Nekom je stalno dobro, nekom loše, ali netko se ništa i ne usudi pokušati... Mnogi se pitaju dali uopće ima smisla pokušavati neke stvari... što se duže pitamo neke stvari, vrijeme nam brže prođe...neki dođu u neke "lude" godine u kojima "zabriju" da su ostali sami, budu puni gorčine i razočarani u život... sami sebe uvjeravaju u neke situacije koje nisu takve,i onda kad- tad se razočaraju i smatraju da više ništa nema smisla...
U početku ljudi imaju neke slatke karakteristike koje ih određuju... One budu simpatične u tim godinama. Ali kako ljudi stare, te sitnice postaju sve gore i gore... krivulja se nekako izoštrava na nekim vrhovima i te osobine postaju sve izraženije i izraženije...Ja sam se uvjerila u to...
Našu osobnost trebamo graditi godinama.. kako bi znali što je ono što je gradi ili što je ruši... moramo znati u kojem trenutku je potrebno da stanemo i odlučimo kojim putem dalje..
Život je pun odluka, rizika koje radimo... život je pun situacija iz kojih možemo puno dobiti, a još više izgubiti... Možda je teško kada izgubimo, ali je definitnivno predivno kada uspijemo... I kako u životu, tako i u ljubavi. Neke rizike je potrebno preuzeti, samo je ponekad potrebno imati samopouzdanja... Hrabro krenuti u neki nepoznat svijet bez ikakve pripreme... moramo učiti na greškama, padati na koljena i ponovno se dizati, ali nikad ne smijemo izgubiti samopouzdanje,moramo biti spremni riskirati... ne previše ,ali onako taman... Stajati na rubu, ali ne prijeći preko. Jedino tako ćemo znati da živimo.
Nema komentara:
Objavi komentar