Prijeći preko prevare može svatko. Zatvoriš oči i uši i kažeš "neću na to misliti..." i ideš dalje. No, što si time napravio? Ništa. Osim što imaš razlog da doživotno kriviš onoga tko je prevario, a onda bolje da si ga ostavio.
Kad te partner prevari, trebali bi zvoniti svi alarmi, sve uzbune. Pravi oprost traži da se dobro preispita veza i nađu uzroci zašto je do prevare došlo. Pri tome i prevareni partner mora imati snage da samokritički razmisli kako je svojim ponašanjem, zanemarivanjem veze, doveo do toga da onaj drugi toliko treba nešto što ne dobiva da je to morao potražiti negdje drugdje.
Ako se radi o patološkom prevarantu koji se ne kaje, koji se samo pravi da mu je žao, onda oprost i tako nema smisla, jer će opet prevariti. Takvog se partnera treba riješiti, ili se pomiriti s time da će nas varati cijeli život.
Ako se prevarant iskreno pokajao i sudjeluje u nalaženju uzroka prevare, moguće je da se nađe greška u odnosu. Rad na odnosu, na uvažavanju međusobnih potreba, najbolji je lijek za takvu vezu i put prema istinskom oprostu. Prevaru u tom slučaju ljudi koriste kao izazov da promijene sebe, ne samo prevarant, nego i prevareni, koji mora, ako želi ostati s prevarantom, naučiti kako da barem djelimično zadovolji njegove potrebe, jer će se inače sve ponoviti.
Rad na odnosu, ako stvari idu u pravom smjeru, ponovno će zbližiti dvoje ljudi koji su se udaljili. Svijest o promjeni i istinskom naporu koji je u nju uložen sam čin prevare čini nevažnim u odnosu na dubinu odnosa koji njih dvoje imaju. Potvrdivši međusobno odnos u ljubavi, prevare će se sjećati samo kao činjenice koja se dogodila, ali izgledat će im kao noćna mora koja se dogodila nekim drugim ljudima, a ne njima.
No, to mogu napraviti samo ljudi koji se vole. A to rijetko uspijeva. Češće ljudi samo prijeđu preko prevare, zauvijek optužujući prevaranta za bol koju je nanio....
Nema komentara:
Objavi komentar