Čovjek, kad jednom ostane sam, iz bilo kojih razloga, najradije bi se vratio u prošlost kako bi ispravio sve ono što je vjerojatno učinio pogrešno. U tom trenutku možda ne razmišlja o tome kako bi se problemi možda mogli riješiti na vrlo jednostavan način...
Za sve probleme baš uvijek postoji rješenje, makar se to baš i ne čini tako jednostavnim. Mi se, kao ljudi, jako često bojimo prići problemu, odnosno osobi koju smo povrijedili. Bojimo se osuditi sebe i priznati pogrešku. Neki to rade da bi sačuvali svoj ponos, neki da se ne bi osramotili pred drugima, neki zbog utjecaja drugih, a neki zbog toga što ne znaju kako to učiniti na najbolji mogući način. Riječ «OPROSTI» čini se da je najteža i najkompliciranija na ovome svijetu – barem u današnje vrijeme! Zašto? Zašto lijepim trenucima dopustiti da prođu pokraj nas? Zašto svoju sreću utopiti u ljutnji, nemiru, tjeskobi i mrzovolji? Zar nije na ovome svijetu već dovoljno ružnih i tužnih stvari, ljudi i događaja? Zašto ne želimo sami sebi dozvoliti da stignemo do svog životnog cilja onim putem koji nam je predodređen, odnosno koji je jednostavniji, lakši i ljepši? Ako nekoga volimo, ako mu želimo posvetiti svoj život i ako želimo da taj netko bude sretan uz nas kao i mi uz njega, krenimo ga potražiti – on nas čeka i jednako toliko to želi kao i mi!
Nikada nemojmo svoj život prepustiti slučaju! Borimo se za svoju sreću kao i za sreću onih koje volimo i koji vole nas. Budimo oni koji ovaj svijet čine ljepšim i boljim kao i oni koji će svojim životom biti uvijek primjer drugima, a pritom, ne dajmo se povrijediti – već, volimo kao da nas nitko u životu nikada nije povrijedio...!
Nema komentara:
Objavi komentar