Sve je nestalo, srušilo moje snove. U jednom danu, jednom trenu. Na mjestu gdje sam do jučer stajala sretna sada je praznina, bol... i tišina. Neka čudna tišina, kao poslije oluje. Vrištala bih-glasa nemam. Plakala bih-suze ponestaju... Gdje su sada oni prijatelji da mi pruže ruku, neku riječ utjehe? Gdje su ona obećanja, gdje su ljudi koje volim? Sama... Ni ptice mi više ne pjevaju. Samo pitanja, zašto ja? Zašto uvijek ja? Ponekad se zapitam postoji li neka pravda, gdje je Bog? Zar da poslije svega vjerujem u njega? Čime li sam sve ovo zaslužila? Drhtim. Osjećam da više nemam snage. Kad bih mogla da zaboravim. Da sve ostavim za sobom i kao nekad izađem na ulicu puna sebe. Ali ne mogu. Ovo me slomilo. Osjećam se kao da ludim. Sama u sobi, zurim u zid, ne razmišljam ni o čemu. Pred očima samo bijelo... Telefon zvoni... čujem ga ali nemam snage da se javim... Netko kuca na vrata... Ne želim nikoga da vidim! Nemam snage da ljude pogledam u oči, nemam strpljenja da slušam njihove probleme koji su tako smiješni u odnosu na moju nesreću. Čujem djecu na ulici... Kako samo boli njihov smijeh... Ne želim da slušam, ne želim da gledam, ne želim da živim! Najljepše bi bilo kad bih mogla da mirno sklopim oči i nikada ih više ne otvorim. Nikada! Tada bi bol zauvijek nestala. Praznina, sivilo, kišni dani, loša sudbina... sve bi to bilo prošlost koje se kroz godinu-dvije nitko ne bi ni sjećao. A moja duša pronašla bi svoj mir negdje gdje ničija ruka ne donosi nesreću. Ali osuđena sam da živim u svijetu gdje ne postoji sutra. Kažu da nada zadnja umire. Moja nada je umrla... treba li da žalim? Znam, opet ću se smijati! Ništa mi neće biti smiješno, a smijat ću se do suza! Igrati na kiši gdje nitko ne vidi suze... I sve će na prvi pogled biti isto. Nitko neće ni primjetiti jer znam, nikog i ne dotiče moja bol, znam da nikome nije stalo... Svi su tu dok se smiješ ,a nestaju s prvom suzom. Nitko tužne ne voli...
Nema komentara:
Objavi komentar