Kad sam sretna, ne znam o čemu bih pisala osim da ponavljam iste riječi tisuću puta: sretna sam, jako sam sretna, vesela sam, uživam, ne vjerujem, blistam... I ne vjerujem, još uvijek. Ne vjerujem da mi se događa toliko lijepih stvari; da sam okružena s toliko divnih ljudi i da imam tebe koji si mi se brzinom munje uvukao pod kožu.... I sad ti opet priznajem da jesi i prije nego što sam ti rekla. Prije nego što sam smogla hrabrosti da ti kažem da te volim...
Bio si ono moje nešto. Netko kog želim upoznati, znati, imati pored sebe i samo za sebe. Prije tebe sam živjela u nekom straha i jakooo često u suzama. Imala sam nekog, a uvijek sam bila sama... Tebe sam viđala tek toliko da se podsjetim da bih ponovno mogla biti sretna. Kad smo se upoznali bio mi je to najljepši trenutak . Osjećala sam se kao malo dijete. Bio si mi presladak s tim svojim lijepim okicama, sa svojim pričama kao da se znamo cijeli život ( i kao da to mene zaista zanima).. Jer te pola toga uopće nisam ni čula,meni je bilo najbitnije da smo se mi NAPOKON UPOZNALI... Došla sam kući s bezbroj pitanja u glavi. Što ako mi se ne javiš? Ali javio si se-napisao si da ti je drago što smo se upoznali i da ćemo se poslije dogovoriti za kavu... ali meni opet nije bilo dosta... Opet je bilo-Što ako se poslije ne javi? I šta ako se ne pojavi na toj kavi... :))) ALI DOŠAO SI..
Sve je bilo nevjerojatno dobro, ali ja ne bih bila ja da nisam sumnjala, analizirala: koliko je to sve iskreno, koliko stvarno, koliko će trajati... I svi odgovori su mi bili pod nosom, a svejedno ih nisam mogla prihvatiti kao iskrene. Nisam se mogla opustiti. Strah me bilo ljubavi. Strah me bilo osjećati, a ti si bio spreman s odgovorima, spreman dokazati da MI već postojimo. Bila sam presretna jer sam napokon imala mogućnost da budem sretna, voljena, mažena, pažena, da imam s kim razgovarati, pričat gluposti i smijati se, a ne kao prije nekoga kog sam za sve to morala moliti. Sva sam se promjenila. Ne znam da li je to zbog situacije, zbog cijelog dana i noći provedenog s tobom, ali svaki se osjećaj našao na svom mjestu. Uvijek si mi prekrasan.. Prelijep... Poseban. . Kad smo zajedno, toliku dragost osjetim u srcu... Mir i nemir istodobno, osjećaj da si tu i strah da ne odeš. Da li je to ljubav? Stoput me tjedno iživciraš, digneš mi tlak sa svojim filozofijama, a opet jedva čekam da ga te vidim.. zagrlim...poljubim
Bilo mi je lakše pitati te (mislim) najgora pitanja,jer bojala sam se reći ti odmah te dvije riječi..bojala sam se da me poslije toga ne ostaviš,ismiješ .. PA SAM JA TEBE KAO ISPITIVALA SVE MOGUĆE- Zašto si sa mnom? Što sam ti ja? Zašto baš mene hoćeš? Zašto smo mi zajedno? jer lakše mi je bilo to nego ti priznati da te volim, da sam luda za tobom od prvog dana kad sam te vidjela, da me samo strah da me ne povrijediš,kao što je netko mene. Jer sam bila u strahu od svega. Od sutra, od prekosutra, od budućnosti, od tebe, kakav ćeš biti za mjesec, dva, da li ću ti dosaditi. Bojim se te topline u srcu koju osjetim u tvojoj blizini..
Znam da si živce izgubio sa mnom, a ipak si još uvijek tu za mene. Volim te jer i kad me ne razumiješ, ipak se trudiš. Volim te jer imaš strpljenja za mene. Volim te jer mi opraštaš i vjeruješ da mogu biti bolja. Volim te jer me tjeraš naprijed. Volim svaki dio tvog tijela, volim tvoj glas, tvoj miris... tvoja pričanja i navike. Volim tvoje mane i tvoja filozofiranja. Volim te cijelog i koliko sam se bojala te ljubavi, sad nakon 3 godine NAŠE PREKRASNE VEZE ne mogu si zamisliti da je nema u našem životu...
Nema komentara:
Objavi komentar